Posmatram sebe iznutra

   ZAŠTO?

 

Zašto u gomili nepoznatih ljudi ne mogu da se opustim i  postajem nervozan?

Vjerovatno zato što mi postaje neugodno u društvu toliko novih faca o kojima ne znam ama baš ništa. Nije to neki strah od ljudi, već samo ne volim tu situaciju da posmatraš ljude kao da si ih već negdje vidio a pojma nemaš gdje ni kad. Ako nekog i prepoznaš onda obično on tebe ne prepoznaje i tako se sve vrti u krug, baš poput one kugle od malih dijelova ogledala. Kad je prevelik broj ljudi na jednom mjestu onda se svi pokušavaju očešati od tebe i odjednom se osjetiš kao kuglica u fliperu koju svi udaraju samo da ne stoji na jednom mjestu. U svom tom neredu si kao sa društvom a ipak si sam uzimajući u obzir omjer nepoznatih ljudi sa poznatim.

 

Zašto ne mogu da priđem djevojci na koncertu?

Zbog toga što sam na koncert došao zbog koncerta a ne zbog djevojaka ili zbog toga što mi je pravo mučno u takvoj agresiji na moje uši pokušavati nadglasati muziku i nešto joj reći na uho a da to bude nešto smisleno. Kod mene su obadva razloga zastupljena podjednako. Trošiti glasne žice u te svrhe u tom trenutku je za mene potpuno besmisleno. A možda je to posljedica situacije iz djetinjstva kad mi se u prvom razredu osnovne škole otvoreno udvarala jedna djevojčica i to na kućnom pragu. Tada sam zaradio tu traumu koju vučem i danas. Moje mišljenje je da sam propustio previše ‘prilika’ pa sad neke druge ‘prilike’ propuštaju mene.  Možete to nazvati i kao nedostatak samopouzdanja u krajnjem slučaju.

 

Zašto ne mogu poput Keze da žvalim djevojku koju sam prije deset minuta ‘upoznao’?

Zato što mi se gadi sama pomisao da žvalim potpunog stranca kojeg možda više neću vidjeti u svom životu. Sutradan se ne bih mogao pogledati u ogledalo jer ne bih vidio sebe. Postao bih sam sebi stranac. Šta bi na ovo rekao Albert Camus? Patio bih od gubitka ličnosti i tražio je po svim znanim mjestima. Smatram da nisam čovjek koji voli privremena rješenja poput onih koja su se djelila u ratu za korištenje stana već ona ‘za stalno’. Nazovite me čudakom ali ja ipak moram nešto znati o njoj da znam čije ću bakcile pokupiti prilikom poljupca.

 

Zašto ne mogu da se opijam?

Jedan od mojih dijelova mozga mi to brani ali vam ne znam reći koji. Pretpostavljam da je to dio koji je zadužen za sjećanje i koji se odupire raznim crnim rupama u sjećanju. U tom alkoholu ne pronalazim baš ništa zanimljivo ni vrijedno istraživanja. Alkohol vjerovatno ima velikog uticaja  na sve gore pomenuto. Jedan moj poznanik prilikom upita da li bi uradio nešto što je pravo gadno čak i kad si pijan odgovorio je da sve zavisi od količine alkohola. Mnogo je lakše napraviti se blesav kad si pijan nego trijezan. Čudna je to supstanca jer tjera ljude da vole ono što ne vole i da plešu uz muziku koju nikad nisu stavili u svoj player a kamoli slušali dva minuta. Svakako mi bacanje udova u dalj i u vis nikad nije dobro išlo (Gibboni). Svaka čast onome ko to zna ali u alkoholu to još više postaje nekoordinirano upravljanje pokretima.

 

Što bi rekao ‘Mali mrav’: ‘Za sada toliko’.